Kristalno zvono

Miris kolača i hrane onaj je koji će nas najčešće, kao kod Prousta, odvesti u djetinjstvo, razbuditi lijepa i manje lijepa sjećanja, u nama rasplamsati neke zatomljene emocije. Majčina kuharica, zapisana u tipičnom socijalističkom rokovniku, prepuna recepata za sva obična, svakodnevna jela, za kolače koji su se radili o slavljima ili da se u kući ima nešto slatko, Mirku Božiću poslužila je kao okidač da ispiše niz pripovijedaka o rodnome Mostaru, o obitelji, odrastanju, o sebi. Pjesnički zaigran, poput djeteta pred bombonijerom, autor svakim novim okusom, svakom poslasticom uranja dublje u sjećanje te rekreira svijet izgubljen u vihoru rata i bolesti. Ovaj složenac pred čitateljem se otvara kao rasuti roman, kao poznata priča jer ona je jednako posebna i univerzalna priča o sazrijevanju i shvaćanju svijeta oko sebe. Poput kolača, brižno pripravljanog, posluženog s ljubavlju Kristalno zvono postaje najljepši i najtrajniji spomen koji umjetnik može sagraditi majci te darovati gradu djetinjstva.