Soba-roba-osoba

Sam naslov Soba-roba-osoba najbolje opisuje temu ove knjige, a to je povezanost osobe i njezina karaktera, sa sobom (stanom, ambijentom) u kojoj živi i s robom (odjećom) što je nosi. Pristup temi je esejističko-znanstveni, a građa kojom se autor služi potječe iz njegova bogatog iskustva druženja s literatima i drugim umjetnicima te beletrističke i teorijske literature. Knjiga je ne samo otkriće u velikom Pavletićevu opusu od četrdesetak naslova, nego je pravi novum u hrvatskoj književnoj kulturi. Knjiga započinje reminiscencijama na sobe hrvatskih pisaca koje je autor dobro poznavao, Drage Ivanisevica, Milivoja Slaviceka, Vladana Desnice i drugih, a završava pričom o sobi-kapelici koju je svom sinu Emilu, autorovu prijatelju, nakon što je naglo umro, uredila neutješna majka. Ta soba nije samo kuća uspomena na nesretnog mladića, nego postaje i poprište erotskih doživljaja onih koje uspomene povezuju. Soba-kapelica otkriva pravu narav ucviljenih. Soba-roba-osoba inovativna je knjiga koja u hrvatsku književnu znanost donosi dašak novih, u svijetu već prilično raširenih, pristupa književnoj umjetnini. To što inovacija dolazi iz seniorskog pera, to je naša hrvatska posebnost.